Sve do sredine 19. veka Bor se nije razlikovao od ostalih sela istočne Srbije. Kuće su bile građene kao i u obližnjim selima, padine bregova krasile su njive, voćnjaci i vinogradi, dok su uzvišenja služila kao pašnjaci. Ipak, tada malo selo počelo je da budi znatiželju geolozima, rudarskim stručnjacima, putopiscima i avanturistima. Njegova specifičnost bila je Tilva Roš – brdo kupastog oblika i intenzivno crvene boje, koja je poticala od oksida gvožđa. Crveno brdo ili Tilva Roš prvi put se spominje 1876. u delu Milana Đ. Milićevića, gde je zabeleženo da se na njemu nalaze ostaci stare naseobine.
Arheolog Miloje Vasić je ovdašnje raskopine povezivao sa praistorijskim rudarstvom. Smatrao je da su zlato i bakar iz ovih krajeva menjani za robu koju su donosili putnici čak iz grčkih gradova. Dok je Vladimir Kondić došao do zaključka da se na Tilva Rošu, u antičko doba, nalazilo civilno naselje i utvrđenje, sa obzirom da su u starim rudarskim kopovima pronađeni rimski novac, žišci, rudarski alat i fragmenti keramike. U podnožju su pronađeni groblje i rimski sarkofag. Po mišljenju Vladimira Kondića, pored zlata, potrebe Rimskog carstva za ostalim metalima, posebno bakrom, bile su velike, tako da je ovde, pored zlata, eksploatisan i bakar.
Ipak, retko ko je Boru predviđao rast kakav je usledio. Malo selo, imenovano u 17. veku po ovdašnjim visokim borovima, godine 1899. u školi, drugoj najmlađoj u ovome kraju, imalo je samo dva mala odeljenja. Međutim, sa početkom 1900. godine, radi istraživanja, Bor počinje da obilazi bivši upravnik Kostolačkog rudnika, inženjer Franja Šistek.
Foto: motiv sa razglednice iz perioda Prvog svetskog rata.